Pretraživanje

Tko je online

Imamo 15 gostiju i nema članova online


Strict Standards: Declaration of JCacheControllerView::get() should be compatible with JCacheController::get($id, $group = NULL) in /home/lijepa/public_html/libraries/joomla/cache/controller/view.php on line 137

Udruga Lijepa naša (ranije naziv: Pokret prijatelja prirode „Lijepa naša“) osnovana je prije uspostave i međunarodnog priznanja Države Hrvatske. Utemeljitelji Udruge Lijepa naša ponosni su na činjenicu da je sintagma Lijepa naša potekla upravo od njih kao inačica ili drugi raznježeni naziv, rekli bismo poetski nadomjestak, za riječ Hrvatska. Godinama slušamo, svakodnevno, umjesto riječi Hrvatska, Republika Hrvatska ili Domovina Hrvatska inačicu Lijepa Naša. Budući je sintagma Lijepa Naša ušla u naziv naše udruge osjećamo se obveznima dati u nastavku kratki pregled hrvatske povijesti. Hrvatski se narod na europskoj pozornici pojavljuje koncem 6.-og i početkom 7.-og stoljeća, naseljavajući duže ili kraće vrijeme prostore između Alpa na zapadu te Dunava, Tise i Drine na istoku, kao i prostore između Mure i Drave na sjeveru i Jadranskoga mora na jugu. Naseljavajući ove prostore Hrvati u njih donose visokorazvijenu duhovnu baštinu ali i vojničku organizaciju, narodnu samosvijest i neke oblike običajnoga prava, što u cjelokupnosti možemo označiti atributima državnosti.

U nailazećim stoljećima Hrvati stvaraju državu koja podrazumijeva određen teritorij, imaju narodnu vladarsku dinastiju, državnu krunu, vojsku, ali i svoj zakonodavni državni sabor. Nakon što se dobrovoljno pokrštavaju prihvaćajući katolištvo, Hrvati se formiraju kao trajni politički čimbenik na ovim prostorima. Boreći se za opstanak, prije svega braneći se od Avara, Franaka, Mađara, Bizanta i Mlečana, Hrvati se istodobno suživljuju s romanskim i avarskim starosjediocima, a taj proces završava potpunom vojnom, kulturnom, jezičnom i svekolikom narodnosnom supremacijom Hrvata.

Nalazeći za sebe životni prostor između interesa Zapadnog Rimskog Carstva i Bizanta, hrvatski vladari u 9. st. vladaju gotovo samostalno. Knez Trpimir u povijesnim se vrelima prvi naziva «vojvodom Hrvata po svoj zemlji Hrvata», a kneza Branimira u svojem pismu iz 879. papa Ivan VIII. pozdravlja kao hrvatskoga vladara i blagoslivlje njegovu zemlju i narod. To papino pismo bilo je za ondašnje političke prilike i običaje zapravo međunarodno priznanje hrvatske države. Od prvoga kralja narodne loze, Tomislava, koji je sjevernu i južnu Hrvatsku ujedinio u kraljevstvo, do posljednjega, Petra, kada se gasi loza narodnih vladara, Hrvatska je imala svoju neokrnjenu državnost.

Nakon smrti posljednjega vladara hrvatske narodne dinastije, Hrvatska 1102. pristupa u državni savez s Mađarskom prihvaćajući personalnu uniju, pa se ugarski kralj kruni i hrvatskom krunom. Tim su činom razjedinjeni hrvatski velikaši predali kraljevsku krunu, čime su u tren nestale snaga i slava Hrvatske iz vremena narodnih vladara, a započela je tisućgodišnja borba hrvatskoga naroda ne bi li raskinuo teške okove tuđinskih vlasti.

Hrvatsku su početkom 13. st. strahovito poharale tatarske provale koje su se spuštale sve do Jadranskoga mora. I dok su zapadnoeuropske zemlje bile pošteđene, posljedice tatarskoga pustošenja bile su pogubne za hrvatsko pučanstvo, gospodarstvo, naselja, kulturnu baštinu i sam državni ustroj. Na žalost, povijesni usud nije Hrvatskoj ostavio previše vremena za demografsku obnovu i hvatanje priključka s ostalom Europom kojoj Hrvatska kao katolička zemlja povijesno i kulturno pripada.

Kada se u 14. st. na svjetskoj povijesnoj pozornici pojavljuju Turci Osmanlije, pod čijim naletom padaju države prednje Azije, jugoistočne Europe i sjeverne Afrike, Hrvatske se našla na prvoj crti obrane kršćanskoga svijeta i europske kulture. Slijedilo je pet stoljeća borbe za opstanak. Vodeći neprestano rat s brojnijom turskom silom, u Hrvatskoj su se događali veliki egzodusi hrvatskoga pučanstva, komadanje njezina državnoga teritorija, te golemo smanjivanje hrvatskoga nacionalnog korpusa. Tako hrvatska vojska pod vodstvom bana Emerika Derenčina doživljava 1493. težak poraz na Krbavskome polju kraj Udbine od brojčano snažnije turske vojske. U toj bitki pogiba mnoštvo hrvatskih plemića i vojnika, od čega se vojno i politički Hrvatska dugo oporavljala. Kao konačna politička posljedica toga poraza sve veće je oslanjanje Hrvatske na susjednu austrijsku državu pa habsburška dinastija 1527. sjeda i na hrvatsko-ugarsko prijestolje.

Čitavo su se 16. st. Hrvati žestoko borili s Turcima, doživljavajući pritom teške poraze, ali i velebne pobjede. Svjetsku je slavu tako stekao hrvatski knez Nikola Šubić Zrinski koji je 1566. junački branio Siget u Ugarskoj od nadmoćne turske vojske. Svega dvije i pol tisuće branitelja pružalo je otpor čitav mjesec dana turskoj vojsci od sto tisuća vojnika pod vodstvom samoga sultana Sulejmana Veličanstvenog. Iako su svi branitelji i njihov zapovjednik u neravnopravnoj bitki izginuli, hrabrost Nikole Šubića Zrinskog učinila ga je u čitavoj Europi najslavnijim borcem protiv Turaka.

Hrabri Hrvati pod vodstvom bana Tome Bakača Erdödyja sto godina poslije Krbavskoga poraza u velebnoj bitki kod Siska 1593. nanose Turcima katastrofalan poraz. Pet tisuća hrvatskih vojnika pobjeđuje tursku vojsku od dvanaest tisuća, uz gubitak tek 50-tak hrvatskih vojnika. Turci su u tome porazu izgubili više od osam tisuća ljudi! Bitka kod Siska, taj slavni događaj hrvatske vojne povijesti, značila je prekretnicu u odnosu snaga između kršćana i Osmanlija. Od toga događaja turska moć u Europi stalno slabi, a Hrvatskoj papa Lav X. s pravom daje naziv «predziđa kršćanstva».

Budući da je bila sastavni dio zapadnoga svijeta, Hrvatska baštini sva vojnička iskustva seljačkih ustanaka i velikaških sukoba, koji su često bitno škodili čitavoj Hrvatskoj, ali i žestokih pobuna protiv centralne tuđinske vlasti od kojih su najpoznatiji bili Zrinsko-frankopanski ustanak iz 1671. i Rakovička buna iz 1871. pod vodstvom Eugena Kvaternika. Iako su obje pobune protiv Beča završile porazom i pogubno po njihove vođe, u memoriji hrvatskoga naroda one predstavljaju najsjajnije povijesne događaje u borbi za hrvatsku slobodu.

Revolucionarni pokreti europskog građanstva 1848./1849. iznjedrili su još jednog hrvatskoga velikana. Junaštvom i vojničkom sposobnošću ban Josip Jelačić Bužimski na čelu hrvatske vojske odigrao je presudnu ulogu u Europi vojno porazivši velikomađarsku ideju. Hrvatsko političko vodstvo u tim događanjima na razini je francuskih, njemačkih i austrijskih političkih zahtijevanja pa se na velikoj narodnoj skupštini traži sjedinjenje svih hrvatskih zemalja, ukidanje kmetstva, neovisna hrvatska vlada odgovorna Saboru, jednako izborno pravo, financijska neovisnost, jednakost pred zakonom, sloboda tiska, udruživanja, vjeroispovijesti, govora, obrazovanja, osnivanje narodne vojske, narodne banke, sloboda trgovine, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga i nastavnoga. Osim toga zahtijeva se da se hrvatska vojska ne upućuje izvan hrvatskih granica. Za polovicu 19. st. bili su to vrlo visoki standardi.

Drugu polovicu 19. st. karakterizira puno nacionalno osvješćivanje Hrvata i stremljenje k modernome građanskom društvu i njegovim političkim, gospodarskim i kulturnim vrednotama. Među mnogim zaslužnim nositeljima toga procesa posebno se ističu Ante Starčević i Ivan Mažuranić. Ante Starčević tvorac je hrvatske državotvorne ideje, borac za ostvarenje tisućljetnoga sna hrvatske narodne slobode i državne samostalnosti. Zastupajući hrvatsko državno pravo bio je nepomirljivi protivnik jugoslavenske ideje, ali i nepokolebljivi borac protiv austrijske i mađarske vlasti nad Hrvatskom. U tom razdoblju preporod nacionalne svijesti obuhvatio je sve hrvatske pokrajine, a buknuo je i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini i u Vojvodini.

Uz Starčevićevo političko djelovanje za modernu hrvatsku državu beskrajno je plodno djelovanje Ivana Mažuranića, prvoga pučanina na položaju banske časti. Za njegova banovanja Hrvatska gospodarski napreduje, izgrađuje se, dobiva sve značajnije građanske ustanove, neovisno sudstvo i školstvo, slobodu tiska i niz građanskih sloboda sukladnih tadašnjim zapadnoeuropskim standardima. Veliki hrvatski pjesnik Mažuranić pokazao se je i velikom povijesnom figurom.

Početak 20. st. donio je I. svjetski rat u kojem Hrvati sudjeluju u teškim i krvavim bitkama boreći se na strani Austro-Ugarske Monarhije, isprva na srpskom , a potom na ruskom i talijanskom bojištu. Hrabrost i vojnička sposobnost donose im samo mnoštvo ljudskih žrtava i razaranja. Raspadom Monarhije Hrvatska prividno dobiva priliku ostvariti svoju samostalnost, ali zbog nesklonosti pobjedničkih država Antante i nacionalnoga nejedinstva političkih vođa u tomu ne uspijeva. Hrvatska je bila izručena srpskoj kraljevskoj kući , i to osnivanjem Države Srba, Hrvata i Slovenaca (poslije Kraljevina Jugoslavija) kao centralističko-unitarističke državne tvorevine u kojoj se ostvarivao velikosrpski državni interes. Represivni aparat te diktature brutalno se obračunavao sa svakim iskazom hrvatske nacionalne svijesti pa Hrvati postaju najbrojniji politički zatvorenici u državi. Političko potiranje Hrvata kulminiralo je 1928. ubojstvom vođe hrvatskoga naroda Stjepana Radića i suradnika u beogradskoj skupštini.

Hrvatski nacionalisti, kao i hrvatski komunisti, pružaju žestok otpor velikosrpskim hegemonistima koji provode strašan teror. U predvečerje II. svjetskog rata, svehrvatski politički otpor jugoslavenskom režimu rezultira ustrojstvom Banovine Hrvatske kao visokog oblika teritorijalne i političke autonomije. Ali, to srpske nacionalističke stranke i pravoslavna crkva sabotiraju potičući Srbe u Kninu i okolici na pobunu. U takvom turbulentnom stanju dočekuje Hrvatska početak II. svjetskog rata i raspad Kraljevine Jugoslavije. To su iskoristili hrvatski nacionalisti na čelu s Antom Pavelićem da bi pod patronatom sila Osovine, Njemačke i Italije, utemeljili Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatska pak ljevica, predvođena Komunističkom partijom, ne priznavši novu vlast otpočinje oružanu borbu. Tada nastupa jedno od najtežih i najtragičnijih razdoblja novije hrvatske povijesti, bratoubilački rat za različite ideologije i državne tvorevine.

Sva tragedija hrvatskoga naroda u tom povijesnom razdoblju ogleda se u sudbini hrvatskoga blaženika kardinala Alojzija Stepinca. Stepinac, tada zagrebački nadbiskup, pozdravio je 10. travnja 1941. uspostavu Nezavisne Države Hrvatske kao ostvarenje tisućljetne želje hrvatskoga naroda za svojom državom. No, ubrzo zahladnjuje odnose s vlastima razočaran njihovom ovisnošću o silama Osovine i represivnim metodama koje su primjenjivane prema protivnicima novoga režima. Iako se često zauzimao za progonjene Srbe, Židove i hrvatske ljevičare kod vlasti NDH i spašavao ih od pogroma, pobjedničke ga komunističke vlasti po svršetku rata uhićuju, optužuju za neprijateljsko djelovanje i u montiranome procesu 1946. osuđuju na 16 godina tamnice. Povijesnu nepravdu prema hrvatskome duhovnom velikanu ispravlja papa Ivan Pavao II. koji Stepinca 1998. proglašava blaženim.

Hrvatski je narod teškim ljudskim gubitcima platio neslogu u II. svjetskom ratu pa je nakon žrtava kako ustaških tako i komunističkih vlasti po svršetku rata hrvatski korpus bio smanjen za gotovo deset posto u odnosu na prijeratni popis stanovništva. Posebno je strašan bio poslijeratni genocid 1945. znan kao Bleiburška tragedija i Križni put. Tada su komunističke vlasti naredile likvidaciju do dvjesto tisuća zarobljenih vojnika i civila koje su smatrali mogućim budućim političkim protivnicima.

Ustrojavanjem nove, komunističke države velikosrpski element u jugoslavenskoj Komunističkoj partiji preuzeo je dominirajuću ulogu u saveznim ustanovama uređujući Jugoslaviju na centralističkim i unitarističkim temeljima koji postaju krinka novih velikosrpskih hegemonističkih ciljeva. U skladu s takvom politikom provedeno je sustavno raspoređivanje srpskih kadrova u najvažnijim državnim ustanovama, tvrtkama, vojsci, policiji i diplomaciji. Sredinom šezdesetih godina jugoslavenski je režim pojačao teror nad političkim protivnicima te nemilosrdno gušio hrvatsku nacionalnu svijest, a to je dovelo do novog egzodusa hrvatskoga naroda u kojem je više od sto tisuća Hrvata napustilo domovinu, što ih je, uz Irce i Izraelce, svrstalo u najraseljenije svjetske nacije.

Godine 1971. u Hrvatskoj se dogodilo «Hrvatsko proljeće» kao svenarodni otpor velikosrpskom hegemonizmu, a zahtijevala se ravnopravnost i zaštita nacionalnih interesa unutar federativne zajednice. Komunistička je vrhuška taj pokret osudila kao nacionalistički pa je demokratske procese naprasno prekinula. Glavni su nositelji uklonjeni iz političkog i javnog života te osuđeni na dugogodišnje robije, među kojima je bio i Franjo Tuđman. Hrvatskom su opet zavladali teror, strah i masovna uhićenja.

Proteklo je dvadeset godina do novih demokratskih gibanja i legalizacije višestranačja početkom 1990., u sklopu demokratskoga obrata u zemljama komunističkoga bloka. Prvi slobodni višestranački izbori održani u travnju i svibnju 1990. u Hrvatskoj su s povijesne pozornice istisnuli totalitarni komunistički sustav. Hrvatska demokratska zajednica kao pobjednička stranka konstituirala je 30. svibnja 1990. višestranački državni Sabor koji je Franju Tuđmana izabrao za predsjednika Republike Hrvatske. Nova, demokratski izabrana vlast našla se odmah na udaru velikosrpskih hegemonista koji pozivaju lokalno srpsko pučanstvo na pobunu. Jugoslavenska narodna armija staje tada otvoreno na velikosrpske pozicije i tajno otima oružje i opremu hrvatske teritorijalne obrane. Razoružana se Hrvatska početkom ljeta 1990. našla na udaru naoružanih srpskih terorističkih skupina koje blokiraju hrvatske prometnice, pljačkaju i maltretiraju putnike, čime počinje otvorena pobuna protiv hrvatske države nazvana «balvan-revolucijom». Na Uskrs 1991. u akciji protjerivanja terorista iz Nacionalnog parka Plitvice, život je položio redarstvenik Josip Jović, prva žrtva Domovinskoga rata.

Pod izgovorom stvaranja tampon-zona između srpskih terorista i hrvatskih snaga, jugoslavenska vojska je u kolovozu 1991. otpočela vojne akcije širokih razmjera radi presijecanja Republike Hrvatske i potpune okupacije. Agresor je, iskoristivši golemu nadmoć u opremi i naoružanju, unatoč junačkom otporu branitelja, uspio okupirati četvrtinu hrvatskoga teritorija. Posebno je dramatična bila bitka za Vukovar koji je branilo samo oko dvije tisuće boraca pristiglih iz svih krajeva Hrvatske. Oni su tri mjeseca pružali veličanstven otpor dotad neviđenoj neprijateljskoj sili sastavljenoj od 45.000 vojnika, 650 tenkova, 250 topova uz potporu zrakoplovstva i mornarice s Dunava. Unatoč okupaciji Vukovara, srpska je vojska pretrpjela goleme gubitke izgubivši oko 12.000 vojnika, 280 tenkova i oklopnih vozila, 27 zrakoplova te drugu opremu i naoružanje, što je omogućilo konsolidaciju obrane na ostalim područjima Republike Hrvatske.

U idućih nekoliko godina Hrvatska vojska, prekaljena u bitkama Domovinskoga rata, izrasla je u respektabilnu regionalnu vojnu silu koja je u nekoliko strateških operacija kao što su «Bljesak», «Ljeto 95», «Maestral» i «Oluja» munjevito potukla neprijateljske paravojne formacije, čime je konačno slomljena srpska pobuna u Hrvatskoj.

Ispravna nacionalna politika koja je postigla 1992. i priznanje Republike Hrvatske od nesklone nam međunarodne zajednice, pobjede slavne Hrvatske vojske i jedinstvo hrvatskoga naroda doveli su do uništenja velikosrpske pobune i njihove paradržavne tvorevine na tlu Hrvatske. To je promijenilo i stratešku ravnotežu snaga, što je pak omogućilo uspostavu mira i u Bosni i Hercegovini. Domovinski rat sa svim pogibeljima i kušnjama koje je donio ostat će kao najveće dostignuće i najčvršća potvrda nacionalne zrelosti hrvatskoga naroda koji je nakon stoljeća teških borbi za opstanak dosegao narodnu slobodu i samostalnu nacionalnu državu.